U vremenu od 16. do 19. stoljeća u Dubrovačkoj republici je postojao specifičan
običaj poklanjanja komada leda ili gruda
snijega važnim gostima za vrijeme trajanja ljetnih mjeseci. Takav darovani led
stavljao bi se u kantifiore tj. posebne staklene termos boce obložene plutom.
Na taj način bi se zadržavala niska temperatura napitaka.
Led ili snjeg
se dostavljao po kneževom nalogu i na adrese vlastelina koji su obavljali
visoke političke dužnosti u Gradu. Posebna služba bila je zadužena za
dostavljanje leda sa planine Snježnica u Konavlima. Tamo su se za tu svrhu
izgradila tri izdubljena zdenca koja su seljaci, zvani ledari stalno punili
ledom. Otvori ledenica su zatvarani vratima sa lokotom te prekrivali slamom da
bi se led što dulje održao. Posao nadgledanja vršili su vojnici poslani iz
Grada ili sam konavoski knez. Dopremanje leda u Grad obavljalo se uvijek noću
na konjima do Cavtata, a zatim brodicama do Dubrovnika. O samoj organizaciji tog
posla skrbio je župnik u Mrcinama, pograničnom konavoskom selu.
U situacijama kada se snijeg ili led nije mogao
dopremati sa Snježnice, Dubrovčani su sklapali ugovore sa Vlasima koji su u tu svrhu iskopavali duboke jame u
hercegovačkim planinama te takav led na
konjima dopremali do granice. Za nagradu su dobivali novac, vino ili barut.
U samom Dubrovniku
prodaja leda se odvijala u Ulici od leda gdje je u podrumu prodavaonice
postojao improvizirani hladnjak. U njemu
su se čuvale mučelice ili staklenke napunjenje napicima. Dubrovačka aristokracija je dnevno u prosjeku
trošila do 170 kilograma leda stoga su sigurnu isporuku leda dogovorili 1805. ugovorom
sa Ahmed-bašom Zupčevićem. Takav led isporučen iz Hercegovine čuvao se u
Lazaretima.
Kristina Jelčić
Nema komentara:
Objavi komentar