„Uvijek smo uživali i bili sretni zbog malih stvari, a one su centar svake umjetnosti!“

O kulturi prije i danas progovorio je bivši direktor muzičke škole Luke Sorkočevića te jedan od poznatih hrvatskih solo klarinetista Pietro Cavaliere.

Što mislite o današnjoj kulturnoj ponudi u Dubrovniku?

    Ja vam iskreno nemam baš puno optimizima, jer događa se nažalost vrlo malo toga u tom kulturnome smislu. Od teatra sam odustao pred neko vrijeme kada sam išao gledati neku talijansku predstavu Pizzman, autorice iz Milana, koja je bila toliko loša da sam odlučio ne ići više u teatar, tako da vam o njemu nemam baš puno toga za reći. No, moja struka je muzika i danas se tu, u tom području, događaju vrlo čudne stvari.

Kako je bilo prije?

    Prije je Dubrovnik u ljetnim mjesecima io na jednoj itekako profesionalnoj, svjetskoj razini, no tada smo imali razvijen i bogat kulturni program i u zimskim mjesecima. I taj cjelokupni program je mogao, po svojoj izvrsnosti i kvaliteti, konkurirati svim svjetskim, kulturnim središtima umjetnosti. I ne samo da je mogao konkurirati, već i je konkurirao – govorim naravno o zlatnom periodu Ljetnih igara. Ja sam u tom vremenu vodio i Collegium Musicum Ragusinum, dubrovački kvartet, također sam svirao u orkestru, a bio sam profesor i direktor muzičke školeLuka Sorkočević. Grad je tada imao takav program, da se nigdje nije mogao osramotiti. Ja ne kažem da se danas ne čini što se može, ali koliko sam informiran od strane ljudi, ono što se događa u gradu je jako siromašno, naspram na zlatno vrijeme Dubrovnika.

 Zašto mislite da je danas tako?

    Ah zašto je tako? Nema interesa. Ustvari, u prvom redu nema entuzijazma. Reći ćete da je staračka nostalgija u pitanju i da uvijek pričamo kako je prije bilo bolje. Ne, nemam namjere to govoriti, ali činjenice govore same za sebe. Eto sjećam se prije, svi smo voljeli muzičku školu - svi profesori su sudjelovali  i gotovo svi su svirali u komornom orkestru Luka Sorkočević i defakto direktno su pomagali svojim učenicima i svojim studentima jer je u Dubrovniku u to doba djelovao Odjel za gudače pri Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Prema tome, svi profesori su direktno sudjelovali u radu komornog orkestra koji je stvarao te ljude. Doduše to im je bilo nešto plaćeno, ja ne govorim da nije. Danas prevladava mišljenje da se umjetnost mora platiti, a današnjica zaboravlja da se ne može ona uvijek platiti.

     Prema tome, ako se ide isključivo raditi radi novca, a ne radi umjetnosti, ona sama kao takva gubi smisao, a i kultura, čije je ona središte. Evo kao primjer, moji kolege i ja smo u periodu od 1990.-1994.godine izveli čak 54 koncerta, ovdje na dubrovačkom području, po Hrvatskoj, ali i u inozemstvu, besplatno. Zašto? Jer smo bili domoljubi. Neki su se borili oružjem, a mi smo u borbu ulaziti s instrumentima. Pa čak je  u to vrijeme nastala i jedna kompozicija našega uvaženoga skladatelja  Miroslava Miletića tzv. Glas za Dubrovnik ,koju sam prvi puta izveo u Zagrebu na Danima Dvorane 28. prosinca 1991., a sama kompozicija je nastala onu večer 6. prosinca, kada je Dubrovnik, na Sv. Nikolu, gorio. Sjećam se kako sam vježbao u kući dok se još uvijek pucalo i svi su susjedi govorili – vidi onoga ludoga Pjera, on svira, dok se drugi skrivaju. Mislim pozitivno su govorili i bili su dobrodušni.

 Što bi trebalo promijeniti da se stanje popravi?

     Definitivno bi trebalo popraviti obrazovanje. Bio sam profesor i direktor muzičke škole, skoro 14 godina i znam kako se stvarao kulturni čovjek. Danas, ono što mi profesori govore – izgleda da nije baš bajno. Dakle, smatram da bi se trebalo ponovno vratiti kulturnome obrazovanju kako bi se takvo stanje popravilo.

Što biste poručili svima vezano za kulturu? Možda, neka završna misao?

     Pa svima bih rekao, ono što je mene vodilo kroz život, a to je onaj već spomenuti entuzijazam. To je pokretač svega i svačega, mislim u pozitivnom smislu, naravno. A za kraj bih vam rekao da mislim kako se, iskreno govoreći, u ovom kulturnom smislu, stvari ne mogu vratiti na onu razinu koja je prije postojala, mislim da ju se ne može doseći. Stvar je u karakteru, danas je svima sve jadno, katastrofalno, pa mislim, nije ni nama teklo med i mlijeko, ali uvijek smo uživali i bili sretni zbog malih stvari, a one su centar svake umjetnosti. 

Magdalena Linde